Pretraživanje


Kult svetoga Vlaha počeo je u Dubrovniku u 10 st. prema legendi u kojoj se sveti Vlaho ukazao svećeniku Stojku i obranio Grad od mletačke okupacije. Dubrovčani su iz zahvalnosti izabrali svetoga Vlaha za svog pokrovitelja i parca, zamijenivši tako prijašnji kult bizantskih svetaca Srđa i Baka. Izbor svetoga Vlaha za zaštitnika bio je potvrda dubrovačke orijentacije prema Bizantu, čiju je zaštitu Grad uživao u to vrijeme. Svetac je korišten u izgradnji identiteta Grada i učvršćenju njegove pozicije. Osim vjerskog, svečanost svetoga Vlaha imala je i političko značenje. Stoljećima je bila jedan od najvažnijih događaja unutrašnjeg života grada, simbol okupljanja Dubrovčana, obrane od neprijatelja i samostalnosti. Politički program Dubrovačke Republike izražen u simbolima imao je nekoliko temeljnih uporišta: sveti Vlaho, Libertas, zidine i svete moći. Ti su znakovi pripadali svima, ali su ipak ponajviše bili znakovi vlasti.

Lik svetoga Vlaha

Dubrovčani su lik svetoga Vlaha postavili na zidine prema svim stranama svijeta, na državne zastave, novac i jarbole. Ponekad je pridružen službenom grbu kao dodatna oznaka. Svečev lik bio je i na pečatu Republike. Pečat s cijelim likom svetoga Vlaha mogao se koristiti samo uz dopuštenje kneza i Maloga vijeća. Službenici u gradu i izvan njega mogli su koristiti samo grb s pola svečeva lika. Država je stavljala svečev lik na štitove i topove, što samo dokazuje da je imao status državnog grba.

Vlahove relikvije

Kroničar Milecije zabilježio je 1026. godine da je nadbiskup bl. Vital u Dubrovnik donio glavu svetoga Vlaha. Prema drugom izvoru relikviju je donio neki Grk s Levanta, za što je nagrađen s petsto dukata. Iste godine donesen je i moćnik desne ruke izrađen u obliku biskupske rukavice od zlata. Drugi moćnik desne ruke svetoga Vlaha u grad je došao kao dar Tome Paleologa dubrovačkom građaninu Jurju Radovanoviću za uslugu sigurnog prijevoza. Godine 1346. Toma Marinov de Vitiano donio je u grad kosti svečeve lijeve ruke. Malo vijeće pohvalilo je njegovu poduzetnost te je njegova obitelj oslobođena svih davanja i carina za sljedeća tri naraštaja. Kosti svečeve desne ruke u grad je donio Juraj Radovanović, koji ih je dobio na poklon od peloponeskog despota. Godine 1428. u grad je stigla i relikvija svečevog grba.

 

Svetac, Grad i sloboda

Odabir svetoga Vlaha za zaštitnika označava potvrdu crkvene nezavisnosti Republike. Tijek povijesti učinio je svetoga Vlaha simbolom težnje za slobodom i obilježjem suverenosti grada-države. Svetac, grad i sloboda bili su izjednačeni pojmovi. I nakon pada Republike Dubrovčani su nastavili slaviti svoga zaštitnika.

Godine 1190. voljom i suglasnošću kneza, sudaca, mudraca i čitavog puka, a uz potvrdu nadbiskupa, odlučilo se da svaki stranac, dužnik ili prijestupnik, ako dođe u Dubrovnik, bude slobodan, siguran i nepovrediv tri dana prije i tri dana poslije svečanosti svetoga Vlaha. To je prvi dubrovački zakon.

 

Izvori: Armand Tchouhadjian: ''Sveti Vlaho, biskup iz Sebaste'', Dubrovačka biskupija, Zamaslina - općina Ston (facebook)Hrvatska pošta, Leksikon Marina Držića, Matica hrvatska, Portal Oko, Trenutno*IN